Priča o treneru koji nije vidio boju već samo talenat

Košarkaški trener koji je samo jednim potezom započeo revoluciju u koledž košarci. On je  vidio talenat i potencijal, a u to vrijeme presudno je bilo nešto sasvim drugo. Igrači su mu bili kao djeca, maksimalno ih je štitio, ali na treninzima ih je mučio kao niko nikada. Ove godine biće puna decenija kako više nije živ, ali njegov uticaj na košarku se nikada neće zaboraviti. Njegovo ime je Don Haskins zvani “The Bear”.

FOTO: El Paso Times

Donald Li Haskins je rođen 14. marta 1930. godine u Oklahomi. U djetinjstvu se zaljubio u košarku i redovno je igrao 1 na 1 sa svojim prijateljem iz djetinjstva, Hermanom Karom. Kao igrač se i nije baš proslavio. Vrhunac karijere mu je bilo igranje koledž košarke za Oklahoma A&M (danas Oklahoma Stejt univerzitet) gdje je proveo tri godine. Međutim, njegova sudbina i nije bila da postane legendaran igrač, već trener.

Trenersku karijeru započeo je u Teksasu, trenirajući ekipe iz manjih srednjih škola. Trenirao je u srednjoj školi Bendžamin, Hedli i Dumas u periodu od 1955. do 1961. godine. 1961. godine dobija ponudu da postane trener koledž tima i on pristaje bez obzira na to što je morao da se zadovolji malom platom. Novac mu nije bio bitan, samo je htio da trenira ekipu koja igra NCAA. Tada je postao trener ekipe sa Teksas Vestern Koledža (danas Teksas univerzitet u El Pasu).

FOTO: UTEP

To je bio period kada su rasni sukobi bili svakodnevnica, a naročito na jugu gdje je rasna segregacija bila velika. Mnogi koledž timovi nisu imalu afroameričke igrače u svojim sastavima, a oni koji su ih imali davali su im slabu minutažu bez obzira na kvalitet. Teksas Vestern koledž je i prije dolaska Haskinsa imao par afroameričkih košarkaša, pa kada je došao u ekipi je zatekao trojicu. Jedan od njih je bio Nolan Ričardson koji će kasnije postati trener Arkanzasa.

U svojoj prvoj sezoni 1961-62, Haskins je sa svojom ekipom imao rezultat 18-6, sledeće sezone 19-7 i tada su prvi put igrali završni turnir sa njim na čelu. Ovaj rezultat su ponovili 1964. i 1965. godine, ali oba puta su bili eliminisani. Haskins je bio uvjeren da će tim iz 1964e osvojiti NCAA, pa je nakon eliminacije bio vrlo razočaran. Ali nakon ova dva razočaranja dolazi ta zlatna godina za Dona i Majnerse. 1966. godine Majnersi se ponovo kvalifikuju za turnir, ali ovaj put sa rezulatom 23-1. Ipak, i sa ovakvim skorom nisu bili favoriti za osvajanje, ali u sportu su čuda moguća.

FOTO: stmuhistorymedia

U prvoj rundi turnira protivnik im je bila Oklahoma koju su izbacili rezultatom 89-74. Nakon toga na red je došao Sinsinati, nakon produžetka Haskinsov tim je slavio rezultatom 78-76. Najtežu utakmicu su odigrali u regionalnom polufinalu protiv ekipe iz Kanzasa. Utakmica je otišla u jedan produžetak, pa u drugi i  na kraju su Majnersi slavili 81-80. Nakon krvave borbe sa Kanzasom igrali su nacionalno polufinale protiv Jute, koju su iznenađujuće lagano izbacili 85-78. U finalu ih je čekao Rup i njegov Kentaki, tada a i sada jedan od najboljih koledž košarkaških timova. Tada je Haskins ispisao stranice istorije.

FOTO: elpasotimes

Prvi put ikada u koledž košarci Haskins je u startnu petoruku stavio pet afroameričkih košarkaša. To je do tada bilo neviđeno, pogotovo na jugu. Na drugoj strani trener Adolf Rup izveo je petorku bijelih igrača. Utakmica je bila sjajna, ono što se i očekivalo od finala. Prednost koju su Haskinsovi momci ostvarili polovinom prvog poluvremena zadržali su do kraja i slavili rezulatatom 72-65.

FOTO: dailyherald

Nakon ovog poteza javnost nije znala kako da reaguje. Ipak, Haskins je već navikao na osude budući da je tokom čitave sezone, kada god bi stavio afroameričkog igrača u sastav, bio na udaru kritike. Čak je dobijao pisma da će biti ubijen ako nastavi tim putem. On je sve to krio od svojih igrača, nije želio da ih straši sa tim stvarima, a njegova glava je konstantno bila u torbi kada god bi izašao van.

U intervju nakon ovog turnira novinar je pitao zašto je stavio pet crnih košarkaša, a bijele ostavio na klupi. Kakvu poruku je htio da pošalje. Haskins je rekao nešto po čemu je ostao zapamćen zauvijek. “Nisam ni razmišljao o tome da li ću staviti pet afroameričkih igrača na teren. Jednostavno sam utakmicu htio da igraju moji najbolji košarkaši, desilo se da su crni. Samo sam htio da pobjedim.” U to vrijeme kada su mnogi bili rasisti i gledali na Afroamerikance kao nejednake on je vidio samo talenat.

FOTO: the civilian rights movement

Poslije ove istorijske pobjede Majnersa, ostali koledži su počeli da regrutuju crne igrače za svoje timove, a rasizam u sportu je počeo polako da se smanjuje i sve više su treneri davali šansu Afroamerikancima. Zasluge za ovo se pripisuju Donu Haskinsu koji je izjavio da nije planirao biti nikakav pionir u svijetu košarke, a još manje da napravi ovakvu promjenu u svijetu sporta.

Haskins nikada više nije uspio ponoviti ovakav uspjeh sa svojom ekipom, iako je kao trener Teksas Vestern vodio sve do 1999. godine. Njegova ekipa se često plasirala na završni turnir, ali nije postigla značajan rezultat. Dobijao je često ponude da napusti Teksas Vestern i da za veći novac vodi čak i bolje timove, ali on je to odbio. Ipak, njegov trag u košarci je neizbrisiv i ko zna kakva bi košarka bila da je i on gledao boju preko talenta. U saradnji sa Donom Vecelom napisao je autobiografiju, po kojoj je napravljen film “Glory Road”. Umro je 7. septembra 2008. godine u El Paso Teksasu.

FOTO: youtube

Leave a Reply

Your email address will not be published.