Pogled na Hrvatsku iznutra ( i spolja )

Prošlo je točno dvadeset godina od posljednjeg penjanja hrvatske košarkaške reprezentacije na postolje na nekom velikom natjecanju. Bilo je to u Ateni 1995. godine kada su nakon osvajanja brončane medalje hrvatski reprezentativci demonstrativno napustili postolje i nikada se na njega više nisu vratili. A proći će još barem dvije godine bez medalje jer je hrvatska reprezentacija današnjim porazom od Češke izbacila sebe i sa Olimpijskih igara u Riju sljedeće godine.

eurobasket2015.org FIBA/Ciamillo-Castoria/Marchi

eurobasket2015.org
FIBA/Ciamillo-Castoria/Marchi

Razloga za ovaj rezultatski debakl ima puno. Nije samo jedan čovjek kriv iako bi Hrvati po starom dobrom običaju voljeli naći Pedra i svaliti mu na leđa teret neuspjeha. U Hrvatskoj košarci ovog momenta jako malo stvari funkcionira kako bi trebalo. Nije dovoljno misliti kako će se organizacijom jedne skupine Eurobasketa napraviti nešto dobro u rezultatskom smislu ako sistem ne postoji već dugi niz godina. Iza svih ovih neuspjeha hrvatske košarke stoji Hrvatski košarkaški savez koji je posljednjih 15 godina više ličio na Sjevernu Koreju sa Kim Jong Unom na čelu nego na krovnu organizaciju kojoj je svrha razvoj košarke u svojoj zemlji. Košarka je u ovoj zemlji oduzeta košarkašima a data u ruke političarima i košarkaškim sudijama na vođenje. Pa kad je tome tako i ne čudi što rezultata nema.

Gorući problemi

 

Hrvatski košarkaški savez je posljednjih desetak godina povukao veliki broj nelogičnih i štetnih poteza po hrvatsku košarku. Počevši od toga da ne postoji jedinstvena kadetska i juniorska liga na razini države pa do neshvatljivog pravila o tzv. „zaštićenom igraču“ juniorskog godišta (jedan junior uvijek mora biti na parketu seniorske utakmice). Primjerice radi, svaki drugoligaš u Hrvatskoj ( a ima ih 60, da dobro ste pročitali 60) ne mora imati juniorski tim ali mora u svakom trenutku utakmice imati barem jednog juniora na parketu. Kakva se poruka šalje tim mladim igračima koji moraju igrati bez obzira da li zaslužuju minutažu. O nedovoljnom zalaganju tih igrača na treningu i nedolascima na iste da ne govorim. Da li se s tim pravilom ruši i trenerski autoritet ? Naravno. Na koji način u Hrvatskoj stvoriti trenera kada je njegova glavna preokupacija u pripremi sezone i utakmice na koji način najbezbolnije sakriti zaštićenog igrača u petorci. Da li ga sakriti u lijevom ili u desnom ćošku jer taj igrač nije dorastao igranju tog ranga ni fizički ni tehničko-taktički. U svim zemljama se košarka igra 5 na 5 a u Hrvatskoj eto 4 na 4.

Sljedeći problem je centralizacija košarke i sporta općenito u Hrvata. Ugašeni su mali centri koji su proizvodili vrhunske igrače za reprezentaciju i one bivše države i ove sadašnje. Nema više jakog Splita, Šibenika, Sinja, Dubrovnika, Rijeke, Zadar nije izbacio igrača više od 12 godina. Sve se svodi na privatnu Cedevitu i efemernu Cibonu kojoj je sponzor Grad Zagreb. Potpuno je uništen i zapušten rad u manjim sredinama koje su godinama punile rostere velikih klubova i reprezentacije. Pa kad je situacija takva suludo je očekivati da se dovođenjem jednog čovjeka na klupu seniorske reprezentacije može kao gumicom prebrisati neznanje i nerad na desetine drugih ljudi u i oko košarke.

Prateći uživo zagrebaču skupinu Eurobasketa došao sam do zaključka da Hrvatska više nije zemlja košarke. Kako je moguće da Arena zjapi poluprazna kada igra domaćin. To se u Beogradu ili Kaunasu ne može dogoditi jer su to zemlje u kojima se košarka doživljava kao religija. Kako je moguće da utakmica Slovenija – Grčka nije privukla nijednog domaćeg gledaoca. Pa ne dolazi Vasilis Spanoulis baš svaki dan u tvoj grad. Ili su se Hrvati možda zasitili vrhunske košarke. Sumnjam, davno je to bilo.

Još je veća sramota način na koji su Hrvati ispratili svoju reprezentaciju na osminu finala u Lillu. Zvižducima one malobrojne publike koja je te večeri došla u Arenu gledati nebitan poraz Hrvatske protiv odlične gruzijske reprezentacije koja je za razliku od Hrvatske ipak imala rezultatski imperativ i zasluženo pobjedila. Kakva je to poruka igračima ?

Posebna priča su hrvatski novinari, mahom sve veliki stručnjaci ove prekrasne igre. Nevjerojatna je količina bahatosti i manjak realnosti kad je hrvatska košarkaška reprezentacija u pitanju. Cjelogodišnje dizanje u nebesa hrvatskih košarkaša, pravljenje mega zvijezda od pojedinih igrača nakon samo jedne ili dvije dobre klupske partije, čak i u nekom od domaćih takmičenja. Gospodo draga danas svi igraju košarku, čak i neki tamo Česi i Finci. To što vaša nacionalna televizija posljednjih 15 godina ne prenosi košarku na malim ekranima ne znači da se košarka prestala igrati i razvijati izvan Hrvatske. Proglašavati Darija Šarića novim Kukočem ili Bodirogom je suludo. Otvorite oči i izađite iz domaćih okvira već jednom. Sjetite se samo kroz kakav put trnovit put su prolazili Toni Kukoč, Dražen Petrović i Dino Rađa da bi postali igrači. Niko ih nije dekretom proglasio igračima već su svojim radom i odricanjem došli do uspjeha. Koliko god ovaj rezultatski neuspjeh Hrvatske bio izravna posljedica rada u savezu tolika je i odgovornost novinara koji su svojim nerealnim očekivanjima natovarili ogroman teret na leđa stručnog štaba i igrača. Hrvatska je na ovom Eurobasketu pukla pod pritiskom nerealne javnosti.

Smjenom Jasmina Repeše i postavljanjem Velimira Perasovića za selektora javnost je očekivala da hrvatskom košarkom zapušu neki bolji vjetrovi. Nije se dogodilo iz nekoliko razloga. Jedan od razloga je svakako i selekcija tima i nemogućnost trenera Perasovića da do kraja uspostavi svoj sistem igre koji forsira unazad nekoliko sezona. Prije svega tu mislim na otkaz Leona Radoševića zbog povrede. To je igrač koji je u koncepciju Velimira Perasovića trebao unijeti veliku količinu energije prije svega u fazi obrane. Igrač je to koji izvanredno dobro brani pick and roll.

Kad je pozicija playmakera u pitanju zakazao je opet Hrvatski košarkaški savez. Hrvatska nema playa već dugi niz godina, točnije od raspada bivše SFRJ. Razlog ? Loša selekcija i nedostatak strpljenja u radu sa mladim igračima. Mladi igrač na poziciji playa mora imati pravo na minutažu ali mora imati i pravo na pogrešku. Opet ću se vratiti na besmisleno pravilo o „zaštićenom igraču“. Jako mali broj seniorskih trenera ima tu hrabrost da mladog igrača (koji je po vokaciji playmaker) stavi u petorku upravo na njegovu prirodnu poziciju organizatora igre jer mu on zbog svog neiskustva i fizičkih nedostataka može napraviti više štete nego koristi. I onda najčešće gledamo mlade playmakere kako se prebacuju u ćošak da igraju bez lopte, ne kreiraju igru, ne uče na vlastitim greškama jer kako da naprave pogrešku kad ne sudjeluju u igri. Drugi problem je dovođenja velikog broja stranaca upravo na poziciju organizatora igre. Primjerice Cibona ove sezone ima tri playmakera u svom rosteru i sva tri su stranci. Dva amerikanca i jedan slovenac. Cedevita na poziciji playmakera ima dva stranca, Amerikanca Pullena i Bosanca Gordića. Zadar i šibenski Jolly također imaju američke razigravače.

O igri…

 

Hrvatski košarkaški savez je prije dvije godine problem playmakera odlučio rješiti angažiranjem jednog američkog košarkaša. Izbor je najprije pao na Didija Drapera a kasnije i na Olivera Lafayetta. Mislim da je bilo puno boljih i kvalitetnijih rješenja na tržištu. Problem opet nisu rješili. Ta pozicija je bila i ostala najveća rak rana hrvatske reprezentacije. Vidjelo se to i na ovom Eurobasketu. Uz dužno poštovanje prema svoj trojici playmakera hrvatska reprezentacije je izgledala kao da u napadu igra sa igračem manje. Nijedan od pomenute trojice nema kreaciju igre ni poene u rukama tako da je kreacija igre spala na leđa Krune Simona jedinog legitimnog vođe ove reprezentacije. Kruno je bio jedini igrač koji je mogao stvoriti višak igrača u napadu najčešće iz igre 2 na 2 na vrhu reketa.

Svi znamo da je košarka igra dubine. Upravo je ta dubina bila najveći problem napadačke igre. Centri su jako malo napada završili igrom 1 na 1 na niskom postu. Ante Tomić je na ovom prvenstvu potpuno zakazao. Luka Žorić je odigrao solidno ali je to uglavnom bilo iz suradnje sa bekom u igri 2 na 2. Vanjski igrači su jako malo koristili prodor igru 1 na 1 a više se oslanjali na vanjski šut koji ih ovo prvenstvo nije služio.

Selekcija tima…

 

Puno je tu bilo nelogičnih stvari najprije u selekciji tima. Zašto je na prvenstvo išao ozljeđeni Marko Tomas a ne neki zdravi igrač ? Zašto Miro Bilan nije više korišten ? Čemu igra sa dva playmakera kad je i ovaj jedan playmaker ustvari igrač manje za hrvatsku reprezentaciju. Zašto jedno od taktičkih rješenja nije bila petorka sa Krunom Simonom kao organizatorom igre i Hezonjom i Bogdanovićem na krilima ? Zašto je igračima sa klupe padalo samopouzdanje kako je turnir odmicao a igrači početne petorke izgledali kao da su na mentalnoj ekskurziji ? Sve su to pitanja na koja mora da odgovori stručni štab nakon što se prespava koja noć.
Puno je tu pitanja i odgovora na koje mora da odgovori Hrvatski košarkaški savez. Mora da se postavi sistem kojeg je zamjenila stihija. Taj sistem se prije svega odnosi na rad u omladinskim kategorijama i na sistem natjecanja mlađih dobnih skupina. Ne može se primjerice dogoditi da trener juniora u nekom klubu radi po svom vlastitom programu i nahođenju bez znanja i nadgledanja seniorskog trenera. Mora se postaviti sistem kao što je u Litvi da su omladinske kategorije ustvari priprema igrača za seniorsku košarku i da u njima nije bitan rezultat već razvoj i osposobljavanje mladih igrača za igranje košarke na višem nivou.

Kad se sve te stvari poslože (a to je proces od najmanje 10 godina) onda se može očekivati i kontinuitet dobrih rezultata na velikim svjetskim smotra. Mentalitet i karakter pobjednika se ne može usaditi preko noći, on se stvara godinama…

Iz skautskog ugla

 

Autor ovog dela: Uroš B.

 

Krunoslav Simon – vođa ovog tima na EP 2015. Borben, dobar, kreator, skorer. Igrač koji je objektivno potcenjen u Evropi je na ovom prvenstvu pokazao da je igrač “malog imena”, a velikog efekta. Strelac je čak 82 poena za Hrvatsku na ovom prvenstvu (prvi sledeći Šarić sa 58).

Luka Žorić – pokretan, pametan centar. Na ovom prvenstvu je pokazao daleko više od Tomića, što je veliko iznenađenje. Nije low post igrač, ali ostale košarkaške elemente poseduje.

Bojan Bogdanović – NBA igrač na ovom prvenstvu nije opravdao NBA reputaciju. Neosporno dobar igrač, ali kada se “zacrveni” izgubi kompas i ne razmišlja timski. Izuzetan šuter, ali za 3 poena na ovom prvenstvu ispod svake kritike: 16%!

Mario Hezonja – NBA igrač od ove sezone. Velika količina soliranja, ispucavanja i izgubljenih lopti. Ogroman potencijal, ali je na EP pukao pod pritiskom.

Dario Šarić – igrač koji bi pre odlaska u NBA sledeće sezone morao da se profiliše. Niti je EP ABA liga, niti je hrvatska reprezentacija Cibona pa da on igra all roundera. Bacanja na prvenstvu izvodio 48%! Borben do srži, kapa dole za to.

Damjan Rudež – NBA igrač, ali ovaj šampionat je odigrao kao da nikad iz hrvatske A1 lige nije izašao. Šut 2/19 sve govori, a glavna odlika Rudeža je stretch.

Ante Tomić – centar Barselone me je jako razočarao. Tako elegantan i pametan igrač sebi nije smeo da dozvoli da lako bude nadskakan i da u odbrani ne postoji. Nije previše blistao ni u napadu, a čini mi se da je Gruzijac Zaza Pačulia održao čas Tomiću.

Roko Leni Ukić – Ex NBA igrač bio je slaba karika u timu na prvenstvu. Roko nije klasičan plej, a ta pozicija mu je dodeljena nekako. Igra je bila spora i bezdušna kada ju je on kreirao, ali se ne bih složio sa ocenom većeg dela hrvatske javnosti da je on glavni krivac. Daleko od toga.

Rok Stipčević – Rok je novi igrač Sasarija i siguran sam da će tamo imati super sezonu. Zašto nije imao super prvenstvo u dresu Hrvatske? Moj zaključak je da je trener Perasović dao pogrešnu ulogu Stipčeviću, a ovaj se u istoj izgubio.

Dontej Drejper i Miro Bilan – igrali suviše malo. Didi je imao solidnu sezonu u Efesu – ne znam zašto nije dobio malo veće poverenje. Miro Bilan – potpuna enigma zašto mu nije data šansa. Jedan od najboljih i najkonstantnijih centara ABA lige već nekoliko sezona.

Marko Tomas – povređen.

6 comments

  • Fantastičan članak! Nikolić piše odlične tekstove i vidi se da “zna znanje”

  • ma ljudi moji gde HDZ i političari zasednu tu nema leba.ukić kao vođa i kapiten nula nema muda da se izdere kao teodosić i na trenera i igrače,svi žele biti vođe.tomić nema tri čuke.dok god je politika u sportu tu nema leba političke struje su zlo

  • Lijepo , strucno i objektivno

  • Super članak, vrlo studiozan i stručan, radi se o vrsnom poznavatelju košarke.

  • Sama činjenica da se u CRO više vodi računa o izmišljanju novih riči tipa “razigravač”, nego o košarci, jasno govori di je problem. Organizator igre iliti play mora u sebi imati i određenu dozu “dišpeta”, kako bi to Srbi kazali za svog Teodosića, “pozitivne drskosti”. Fakat, Hrvatskoj triba izbornik tipa; Đorđević, Ivković, Pešić, Vujošević, karizmatični i stručni ljudi koji basket imaju u mali prst. Autoritet koji bi Šarića i Hezonju posla u svlačionicu posli prve samovolje i iskakanja iz sustava igre.

    • “Pero”, ako si kritikovao novu kovanicu u vašem jeziku “razigravač”, da te obavestim da Đorđević i Vujošević nisu “izbornici”, već selektori. Bez loših namera, samo opaska da se više ni vi sami ne snalazite u vašem novokomponovnom jeziku.

Leave a Reply

Your email address will not be published.