Dudin (ne)mir

Na samom početku ove priče o jednom od najvećih evropskih trenera i ljudi čije će ime zauvijek ostati ispisano zlatnim slovima u košarkaškim bukvarima, vjerovatno će Vam sam naslov privući malo veću pažnju i koncentraciju. Neki će odmah znati zašto u zagradi prije riječi „mir“ stoji negacija, naravno u najpozitivnijem mogućem kontekstu, a nekima će rečenice koje pročitaju u narednim redovima dati do znanja kakve borbe kroz život i karijeru je vodio glavni junak ove priče, legendarni Dušan „Duda“ Ivković.

Foto: SrpskaCafe

Popularni “Duda“, rođen je 29-og oktobra, sada već daleke 1943. godine u Beogradu. „Ratno dijete“, izraz koji često možemo čuti, ali u ovom kontekstu ima apsolutno bukvalno značenje. Poznavajući činjenicu da je u par navrata povezivan kao rođak Nikole Tesle, potvrdio je to zvanično u jednom od intervjua. Nije jedan od onih koji se svojata tim podatkom, ali Duda je ponosan što mu u rodoslovlju stoji da su sestra njegove bake Olge i majka Nikole Tesle sestre. Kao najmlađe dijete u porodici, ostao je uskraćen za poklon pri rođenju koji su dobili njegovi stariji brat i dve mlađe sestre, ni manje ni više nego „Zlatni američki dukat“. Takođe, „zapada za oko“ činjenica da je godina smrti Nikole Tesle, godina rođenja Dušana Ivkovića. Za one koji ne znaju, Dudin rođeni brat je takođe bio košarkaš i trener, a njegov nadimak je još zanimljiviji, te glasi „Piva“.

Po pitanju igračke karijere, Ivković je pokrivao poziciju bek šutera i cijelih deset godina proveo je braneći boje jednog kluba, beogradskog Radničkog. Član “Krstaša” je bio od 1958. godine, pa sve do  1968. godine, a takmičili su se u tadašnjoj prvoj ligi Jugoslavije. Prvi trenerski posao bio mu je u istom klubu, a vodio je selekciju juniora na nagovor svog prvog trenera Bore Cenića. Što se tiče tog dijela trenerske karijere, uspio je da sa juniorima Radničkog osvoji prvenstvo Jugoslavije.

U ozbiljnije trenerske vodio pristupio je na taj način što je preuzeo ulogu šefa stručnog štaba košarkaškog kluba Partizan 1978. godine. Već prve sezone uspio je da osvoji triplu krunu, prvenstvo Jugoslavije, Kup Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća. Imao je tu sreću da u sastavu ima dvojicu miljenika starije košarkaške publike Partizana, o kojima se mogu napisati knjige, Dragan Kićanović i Dražen Dalipagić, popularni „Kića i Praja“. Mlađi naraštaji koji prate košarku nisu odrasli bez ogromne sportske strasti i divljenja dok o ovom tandemu priča otac gledajući neku od današnjih utakmica, kada ga neki potez podsjeti na ta stara vremena. Baš kao što se često pominju u paru, tako i Ivković nikada nije izdvajao jednog od njih kao boljeg ili omiljenijeg igrača, jednostavno zahvalnost je obostrana, igračima što im je trener ispostaviće se ogromna ljudska i sportska gromada, a Dudi osjećaj da mu „zacakle oči“ svaki put dok neko ponosno iznosi visoko mišljenje o nekada najboljem tandemu Evrope.

Foto: EuroHoops

U ljeto 1983. godine, Ivković je vodio s klupe jugoslovenski tim predvođen tada osamnaestogodišnjim Draženom Petrovićem do srebra u Edmontonu, izgubivši u finalu od domaćina Kanade. Četiri godine kasnije, asistirao je Krešimiru Ćosiću na evropskom prvenstvu 1987. godine, kada je Jugoslavija u polufinalu poražena od kasnije šampiona Evrope, Grčke, na krilima velikog Galisa, ali su uspjeli da domognu bronze savladavši u borbi za treće mjesto ekipu Španije. Zanimljivost je ta što se Univerzijada održavala samo tri sedmice nakon evropskog prvenstva i to u Zagrebu, a priliku da ih s klupe predvodi opet je dobio Dušan Ivković i itekako opravdao na taj način što su ogromnom dominacijom Dražena Petrovića osvojili zlato. Još nešto što je obilježilo tu 1987. godinu jeste taj trenerski iskorak kada je Duda dobio glavnu dirigentsku palicu reprezentacije Jugoslavije povlačenjem Ćosića.

Pokazalo se to za njega kao izuzetan korak, a kako i ne bi, takav karakter na klupi, dok njegovi igrači na terenu „melju“ sve protivnike bez imalo lažne skromnosti i preuveličavanja tog izraza. Jednostavno te godine koji su dolazile bile su ono za šta svi igrači i treneri žive. Duda je pobornik onog stava: „Ako prihvatiš nešto da radiš, radi kako treba, daj svoj maksimum pa koliki god on bio ili nemoj raditi uopšte.“ Ljetne olimpijske igre, Seul 1988. godina, njegovo prvo veliko takmičenje kao glavni trener, poraz u finalu od Sovjetskog saveza i srebro. Eurobasket 1989. godina, zagrebački Dom Sportova, u finalu obračun Petrovića i Galisa, dominantna pobjeda od 21 poena razlike i zlato za Jugoslaviju. Svjetsko prvenstvo, 1990. godina, „mjesto zločina“, Argentina, a u finalu revanš Jugoslavije Sovjetskom savezu, još jedna zlatna medalja. Da bi potvrdili apsolutnu dominaciju Dudini izabranici su i naredne godine, 1991. u Italiji, osvojili zlato na evropskom prvenstvu.

Nakon dugo uspješnih godina, ovaj put u Italiji nije bilo Dražena Petrovića. Mnogi su izvršili verbalne napade na trenera Ivkovića, ali jednostavno on je u tom trenutku smatrao da se Dražen ne može adekvatno pripremiti za njegove pripreme i planove. Tadašnji trener Nju Džerzi Netsa, Bil Fič, spremao je Petrovića po svom specijalnom programu. Slučaj je došao čak i do predsednika saveza Uglješe Uzelca, ali kakva je sportska veličina Ivković i teret koji je spreman ponijeti na svojim leđima govori rečenica Uzelca: „Radi kako god ti misliš da treba, ali ja se na tvom mjestu nikad to ne bi usudio.“

Foto: Vlade Divac

Te godine po svim drugim životnim parametrima osim sporta, bile su dosta upitne zbog nagovještaja rata, raspada tadašnje države i nemilih događaja koji su otpočeli na ovim geografskim prostorima. Barem su Dušan Ivković, košarkaši kao i publika mislili da sve ovo neće uticati na sport. Ipak, suspenzija sa takmičenje 1992. godine ostaće itekako zapamćena. Teško je čak i nama sad iz ove tačke gledišta dok razmišljam kakvu su borbu trebali voditi izabranici Ivkovića protiv američkog “Tima snova”. S velikom gorčinom pričao je Duda o tome kako da saopšti igračima nesretnu vijest: „Prošao sam svašta u karijeri, ali i u životu. Kada objedinim sve situacije, mislim da je to najteži trenutak u kom sam se našao. Ja sam bio taj koji igračima mora reći okrutnu istinu, iako smo dobili hrpu obećanja da ekipa ide na prvenstvo. Skupio sam ih u holu, pokušao da izgovorim šta sam planirao, ali u tom trenutku mi je nestalo glasa“

Koliki je borac za pravdu i sportsmen, Duda nam je pokazao i u slučaju Jure Zdovca, koji je dobio telefonske prijetnje da će biti nepoželjan i smatrati se izdajnikom u domovini ako zaigra na nekoj od utakmica u tom kriznom periodu. Zdovc je to teška srca rekao Ivkoviću u hotelskoj sobi, a ovaj kasnije izjavio kako „Jure još uvijek nije potpuno spreman i nažalost neće biti u sastavu za meč.“

Evropsko prvenstvo u Grčkoj 1995. godine bilo je prvo takmičenje na kojem je nastupila Jugoslavija nakon sankcija u prethodne četiri godine. Tu se desio i čuveni slučaj „silaska sa postolja“ hrvatske reprezentacije. Ivković je tad na klupi zajednom sa pomoćnikom Željkom Obradovićem ostavio izuzetan uspjeh s „nekim novim klincima“ i njegov komentar na to sve je negodovanje te scene, jer politika je bila tekstopisac, nevezano za bilo kakva sportska uvjerenja.

Foto: N.Paraušić

Sledeća ozbiljnija destinacija, iako je s dobrim uspjehom tom reprezentativne pauze vodio ekipe PAOK-a i Panionisa, bila je Pirej i dvorana „Mira i prijateljstva“. Izuzetne uspjehe ostvario je Ivković sa Olimpijakosom i obe svoje evroligaške titule osvojio s tim klubom. Prvi put Evropu je pokorio u takmičarskoj sezoni 1996-1997, a ostaće itekako upamćena klubu i navijačima, jer osim Evrolige, osvojili su i grčki Kup i prvenstvo. Grčka kao zemlja je jedna od Dudinih omiljenih, veliki je obožavaoc grčke pjesme, kao i filozofije koju redovno čita, ali to nije mjesto gdje se baš dugo zadržao. Sledeća destinacija bila je hladna Moskva. Naime, Duda je poznat kao neko ko se u slobobno vrijedi bavi golubarstvom, a poznata je činjenica da je golub simbol za mir. Ono što je najzanimljivije u ovoj priči jeste klauzula koja je stajala u svakom Dudinom ugovoru, a to je da klub mora objezbjediti adekvatno mjesto i njemu smještaj u kojem može da čuva svoje golubove, te provodivši tu vrijeme uz hobi adekvatno napuni baterije za posao.“ Moskva je tu malo otežala stvar, ali uspjeh koji je tamo ostvario s CSKA i Dinamo Moskvom pružio je makar neku vrstu utjehe.

Kakav je karakter i koliko srčan u poslu kojim se bavi govori svaki njegov tajmaut, ali i jedna anegdota dok je bio na čelu CSKA iz Moskve. Svi kojima je bio trener dobro su upoznati s tim da kad Duda priča, samo se muva čuje. Tadašnji igrači moskovskog kluba, s dosta „važnih“ stranaca očigledno nisu bili upoznati s tim. Ušao je u glasnu svlačionicu, čula se priča, smijeh, galama i uzviknuo TIŠINA! Neki su to prihvatili kao autoritet i sjeli uz tišinu, dok su se dva stranca gledali i nastavili da smiju. Duda je prišao jednom od njih i „zveknuo“ šamar. Tad su se malo bolje upoznali s njim, a zbog nečijeg nemira, u svlačionici je zavladao mir, te se u budućnosti znalo kad je vrijeme za posao, a kad za šalu.

Kao čovjek koji ima neke svoje principe i uvjerenja, Ivković se drži sujevjerja da se ne treba vraćati na isto mjesto u karijeri. To je nešto što je sebi zacrtao, ali u dva navrata kada je to prekršio, ispostaviće se izuzetno uspješno. Par redova iznad mogli smo pročitati da je s Olimpijakosom osvojio dve titule najelitnijeg evropskog takmičenja. Druga titula završila je u vitrinama braće Angelopulos 2012. godine, kada je osim titule evrolige osvojio i individualnu nagradu Aleksandar Gomeljskiza najboljeg trenera.

Foto: EuroLeague

Olimpijakos je jedan od tih principa gdje je prekršeno pravilo, a reprezentacija Srbije drugi slučaj. Nakon povratka na klupu nacionalnog tima 2008. godine, donio je radost navijačima Srbije već poslije nepunih godinu dana, kada je na čelu s Teodosićem, Veličkovićem, Tripkovićem osvojio srebro na Eurobasketu 2009. godine. Podmladio je tim i napravio smjenu generacija, a ključeve reprezentacije ostavio Aleksandru Đorđeviću kojeg izuzetno cijeni i poštuje kao svog bivšeg igrača.

Poslednje godine svoje trenerske karijeri proveo je u Istanbulu, a vodio je ekipu Anadolu Efesa, te tako je uspio da ostavi trag i u turskoj košarci. Njegova ekipa je osvojila turski „President Cup“ , kao i državni kup, oba trofeja 2015. godine. Prvog jula 2016. godine Dušan Ivković je zvanično najavio povlačenje iz trenerskog posla. Kao što velikani odlaze na veliki način, tako je i on dvadesetog septembra, ne baš tako davno, u više puta pomenutoj dvorani „Mira i prijateljstva“ oprostio od košarke, sportu kojem je on dao sve, a koji mu je na jedan drugačiji način vratio, rekavši zbogom trenerskoj tabli. Jedna od njegovih rečenica u intervjuu nakon oproštajne utakmice bila je „Košarka i trenerski posao nisu bili deo mog života, već moj život. Slava je samo trenutno stanje u kojem svako uspješan dostigne svoj vrhunac. Ono što ostaje jeste timski duh i zajedništvo, način na koji se došlo do slave i sve što smo pružili da bi bilo tu gdje jesmo.“

Organizacija Evrolige je pokazala koliko ga cijeni na taj način što su ga svrstali u „50 ljudi koji su najviše doprinjeli Evroligi“ , a u snimku ispod možete pogledati šta misle neki ljudi s kojima je proveo ogroman broj sati zahvaljući poslu kojim se bave:

Izuzetno mudar čovjek koji je cijelu karijeru težio ka tome da može dočekati vikend u kojem će s mirom sjesti sa svojom ženom Nenom, jer je cijeli život proveo u radnim vikendima, dok njegove timove gledaju porodice koje jedva čekaju ta dva dana za odmor. Bioskop je mjesto koje je rekao redovno posjećivati nakon što se penzioniše, pozorište takođe, a ostaje mu uvijek hobi kojim se bavi, gdje pristupa kao i u svijetu košarke. Nedovoljno jaki golubovi biće odstranjeni iz njegovog jata, a težnja ka savršenstvu ostaje ista, pa čak i u hobiju.

U jednoj grčkoj pjesmi čije je stihove pjevao Duda, prevod strofe glasi: “NISAM KRIV ŠTO STARIM, KRIV JE ŽIVOT ŠTO JE PREKRATAK!”. Srećan rođendan Gospodine Ivkoviću.

Leave a Reply

Your email address will not be published.